Bez trećega - Milan Begović - Prepričano lektira
Kratak sadržaj:
Prvi čin - Jedne kišne večeri, oko 21 h, na vratima
salona Gige Barićeve stajao je krupan, visok, muškarac u kabanici i šeširom na
glavi, a u svakoj je ruci držao kovčeg. Bio je to Marko Barić, Gigin muž. Nakon
što ga je ženski glas iz salona pitao tko je i koga treba, ušao je u salon,
ogledao se, kao da ne vjeruje samom sebi da je tu, gdje sada stoji. Franciska
ga je ponudila večerom, no on je pristojno rekao da će pričekati gospođu da se
vrati iz grada.
Dok ju je čekao, telefon je zvonio dva puta. On se javio;
Gigu su tražili neki njemu nepoznati muškarci, po salonu je ugledao bukete
cvijeća, razna pisma i tu se počinje rađati njegova bolesna ljubomora i
uvjerenje da ga ona vara. Sjedne u fotelju i reče: - Harašo! Pod svjetlom
lustera jasno se vidi njegovo naborano lice s velikom brazgotinom na čelu.
Obrastao bradom, duge kose u svojoj ruskoj bluzi daje dojam ruskog čovjeka.
Dolazi Giga, dovezao ju je opet njemu nepoznati muškarac. Kada ga je ugledala,
ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje: -Jesi li to ti Marko? - prepoznavši
ga, poleti k njemu raširenih ruku, a on reče hladno: - Jest, ja sam Marko! A vi
gospođo, tko ste vi, ako smijem pitati? Kakove su to šale? - pita Giga. Marko
će: - Ja se ne šalim, i nije mi do šale, ali sada nisi više ona. Jest potpuno
si druga. I tako započne svađa. Prigovorio joj je što je odrezala kosu, te zbog
telefonskog poziva dr. Mike.
Lukava si. Vrlo lukava. Ali ne treba bogzna kakove pameti da
se odgonetne taj tvoj nedužni razgovor. I dala si razumjeti, da sam ja tu i da
slušam kako se razgovarate. Divno! , divno!" Giga: - I ti dakle misliš da
je konte moj ljubavnik? Marko: - Pa vidim, čujem, znam, njušim do vraga! Sva mi
čula to potvrđuju, sva u jedan glas!
Nije ga mogla razuvjeriti, govorila mu je koliko je patila.
Imala je i svjedoke i dokaza kako je sve to drugačije nego što on sada misli.
Povede ga do vrata, otključa ih i reče:
- Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina
svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju.
Spremne ako se ti vratiš, a ja spavam na divanu.
Htjela ga je poljubiti, ali se on nije dao: - Misliš da sam
idiot! Misliš da ne opažam što se sve događa od našeg posljednjeg poljupca i
ovog današnjeg? A kakva su to usta danas? Tako ljube sve kokote od Amura do
Volge i od Volge do Save. I ja sam prošao svoju školu.
I svađa se nastavlja! Giga je bila zapanjena njegovom
brutalnošću. Da bi ublažila tu napetost upita: - Pa kaži mi gdje si bio, što si
sve podnio? U paklu! - odgovori on – Lijepo je tebi bilo ovdje! Čak luksuz da
spavaš na širokom divanu, a dvije čiste postelje čekaju tamo kad dođe netko da
može leći uza nj. Ti kada dođeš! - odgovori Giga i ona dobije odgovor: Ja ili
tko drugi svejedno! U jednom sam paklu bio, u drugi došao! Ni sa kim ja nisam
ništa imala. U meni si uvijek bio živ i sve sam ih odbila.
Drugi čin - Marko je nakon večere i pića izgledao
zadovoljan. No ne zadugo, opet ga je počela mučiti ljubomora: - Sve ostale
patnje mogu se izdržati i sve bih mogao još jednom doživjeti i pregurati, ali
samo da mi je bilo: znati.
Iz ruskog logora ga je samo vukla želja da dozna što radi,
kako živi i koliko je ona još njegova. Isto kao i ja! - reče mu ona. To je
Marko htio čuti i za večerom joj je obećao da se neće više vraćati na ono što
je nekada bilo, da će pokušati zaboraviti. Giga je već bila premorena i
živčana, a on ju je ipak još mučio pitanjima. Iz ormarića je izvadila snop
pisama: - čitaj ih, čitaj ta vatrena pisma!
Nije ih htio čitati jer on nije policijski činovnik i ne
njuška po tuđim papirima. Razočarana, dala mu je do znanja da bi lakše
odgovarala pred zakonom za bilo kakav zločin nego njemu da prizna nešto što je
on sam sebi iskonstruirao. I on počne prevrtati po pismima. Iznenada opazi veliku kuvertu i veliki složeni komad papira. Ispravi se i podigne zapečaćenu kuvertu, iznenađen što je adresirana na njega. Bilo je to pismo njezina oca. Tada je počeo rastvarati onaj veliki papir, iako se ona protivila, i tako sazna Marko da je to potvrda kojom je on, Marko Barić, proglašen mrtvim, na zahtjev njegove supruge, nakon sveopće dugogodišnje potrage.
on sam sebi iskonstruirao. I on počne prevrtati po pismima. Iznenada opazi veliku kuvertu i veliki složeni komad papira. Ispravi se i podigne zapečaćenu kuvertu, iznenađen što je adresirana na njega. Bilo je to pismo njezina oca. Tada je počeo rastvarati onaj veliki papir, iako se ona protivila, i tako sazna Marko da je to potvrda kojom je on, Marko Barić, proglašen mrtvim, na zahtjev njegove supruge, nakon sveopće dugogodišnje potrage.
Bio je zaprepašten. Taj akt ne smijem izgubiti. To je moja
putovnica za ovaj svijet. Da se jedan mrtvac prošeta po asfaltu, koji je samo
za žive rezerviran. Vanredan je to osjećaj! Priznala je da ga je dala
proglasiti mrtvim, ali ga nije zakopala. Za nju je uvijek bio živ: - Marko,
ničija nisam, nisam ni sada, ni ikada prije, nego samo tvoja! No on se samo
protegne i reče: - Sad će jedan sat. Vrijeme kada se mrtvi što se skitaju po
svijetu vraćaju na svoj konak. Laku noć! - i izađe i polako zatvori vrata za
sobom, kao da zatvara jednu grobnicu.
Treči čin - Giga ne leži, nego skupljena sjedi na
divanu koji je pretvoren u krevet. Odjednom začuje kako ju Marko zove glasom
punim srdačnosti. Brzo ugasi lampu i ispruži se kao da spava. Bilo je već dva
sata iza ponoći. Ona primijeti da se u vrijeme dok je bio u drugoj sobi u njemu
nešto promijenilo, nije bilo više ni traga onoj njegovoj sumnjičavosti.
Bila je tužna, nije ga gotovo ni slušala dok je govorio,
bojala se da ponovo ne započne sa svojim uvredama. No Marko je bio sretan: -
Sve je prošlo. Znaš, moći reći i biti uvjeren da govoriš nešto što je uistinu
tako, ni san, ni nada, nego stvarnost, široka stvarnost, onda mi dođe da
poludim od veselja!
I on ju počne milovati, te nastavlja: - Imati te pod svojim
rukama i osjećati da si tu, pored mene, onakva, kakovu sam te nekad izgubio,
uistinu dođe čovjeku da rastvori prozore i da se razviče od sreće! - zgrabi
harmoniku, zasvira i zapjeva rusku pjesmu, te zapleše na ruski način. Gledala
ga je zabezeknuta od te njegove razdraganosti i najzad reče: - Harašo! A on i
dalje pleše, pjeva i poskakuje. Iznenada skoči k njoj kličući: - Imam te! Moja
si! Mislit ćeš da sam lud. Ali nisam. Sretan sam.
- Samo budi sretan, dragi - odgovori Giga - Hoću da me imaš
dulje nego jedan dan.
- Kao da si čitala ono pismo što mi ga je pisao tvoj otac. I
on veli isto - reče Marko - On mi piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči,
što me je izliječilo. Sad vidim sve! I znam sve! I nisam više ljubomoran!
Kako njoj nije bilo jasno što je njezin otac mogao njemu
napisati što mu ona nije mogla reći, Marko joj s frivolnim akcentom šapne
nekoliko riječi. Ona se naglo digne s njegovih koljena, bez riječi, uvrijeđena
i pođe prema divanu tiho plačući. Marko je bio iznenađen jer je to bilo u pismu
njezinoga oca - njemu.
- Da, ali on nije znao da ću ja tebi vrijediti tek kada
budeš imao u ruci nekakav dokaz, da sam ja onakva kakovu si me ostavio.
Njegovo je frivolno i obijesno držanje otkada je izašao iz sobe bilo odraz njegovih misli. Trebao joj je vjerovati, a ne tražiti dokaze: - Zašto tražite od nas da budemo ono što vi niste?
- Tvoj otac je tako precizno istaknuo sve momente tvojega
života i tako jasno prikazao tvoj karakter, da se ne može sumnjati u ono što je
napisao - govorio joj je Marko. I on ju pozove da pođe s njim, no ona nije
htjela. On joj stane na put, podigne ju u naručje i ponese u spavaću sobu. Ona
se otimala: - Ja se ne dam!
Izleti iz sobe sva usplahirena i bez daha: - Još se ne dam!
Živa se ne dam!
Marko stane pred nju i onako bijesan reče: - Sad te ne
puštam! Ja sam ti muž, ja imam pravo ne te.
Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me, dok mu
ja ne dam - reče Giga.
Marko: - Kako to govoriš? Kao da je već netko imao to pravo?
Giga: - Oh da, bilo ih je više! Zacijelo si pogodio da je i
onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik? Još kao djevojčica bila sam luda
za njim i kakove me je perverzitete naučio.
Lažeš! Lažeš! - vikao je Marko. Zašto bi se onda baš meni
otimala?
Jer mi se gadiš! - bila je Giga iskreno brutalna.
Kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvati
revolver te ga uperi u njega: - Ne približuj mi se!
- Ah što, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imat ću te!
Međutim, plane revolver i on se sruši udarivši u fotelju.
Giga je nekoliko trenutaka stajala, a onda dođe do telefona i nazove dr. Miku.
- Ubila sam svoga muža! Teškim korakom nastavi dalje hodati,
no ubrzo se sruši.
Bilješka o piscu:
Milan Begović (Vrlika, 1876. - Zagreb, 1948.) autor je
jednoga od žanrovski najraznovrsnijih i količinom najopsežnijih književnih
opusa u prvoj polovici 20. stoljeća. U pedesetak godina dugom stvaralačkom
vijeku pisao je mnogo i raznoliko, iz nadahnuća i "po zadatku": od
poezije i kritike, preko novela i romana, eseja i prijevoda, do drama i libreta...
kao rijetko tko u njegovo doba, s iznimkom dominantnoga Miroslava Krleže, u
čijoj je sjeni, iz mnogih razloga, književnih i izvanknjiževnih, ostao do kraja
života. Temeljitu književnokritičku interpretaciju i konačan književnopovijesni
sud Begovićevo djelo čeka sve do naših dana: tek prije koju godinu počeli su
izlaziti prvi svesci potpunoga kritičkoga izdanja Sabranih djela Milana
Begovića. Kad taj golemi znanstveni i nakladnički posao bude priveden kraju,
bit će posve jasno da Begoviću, po stilskoj, žanrovskoj i tematskoj
razvedenosti njegova opusa, ali i po antologijskim stranicama (osobito u
novelistici, s paradigmatičnom novelom Kvartet, ili u romanu s opsežnom,
složenom Gigom Barićevom), pripada jedno od najviših mjesta u povijesti moderne
hrvatske književnosti.
0 komentari