Duga - Dinko Šimunović - Prepričano lektira
Kratak sadržaj:
U mjestu imenom Čardaci smještenom na
obroncima kamenita brda, ispod stare napuštene tvrđave, a iznad rijeke Glibuše
što je vijugala u podnožju kroz livade i trstike i dalje tekla brežuljkastim
poljem, živjela je djevojčica Srna. Pravo joj ime bijaše Brunhilda, a njezini
roditelji, najbogatiji i najugledniji u Čardacima, serdar Janko i gospođa
Emilija, čuvali su i pazili svoju desetogodišnju jedinicu kao kap vode na dlanu.
Ljeto je u Čardacima vruće i sparno, a rijeka Glibuša mami svojom svježinom. I
dok dječaci luduju jureći livadama i kupajući se, djevojčice ne smiju izlaziti
iz kuće. Običaj je da se djevojčice bogatih i uglednih građana ne smiju
izlagati suncu kako bi im koža ostala bijela i nježna. Druženje s dječacima i
izlaganje žarkom suncu ne pristoji se dobro odgojenim djevojčicama, zato one
tek uveče izlaze s roditeljima u šetnju jedinom ulicom u Čardacima, odjevene u
lijepe čiste haljinice, uredno počešljane, pristojnog ponašanja. I dok se
roditelji u šetnji međusobno pozdravljaju ljubaznim pozdravima, skidanjem
šešira i naklonima, one drže mamu ili tatu za ruku, šetaju s njima i stidljivo
se smješkaju. Dok se roditelji za sparnih popodneva odmaraju spavajući u
zamračenoj sobi, Srna čeznutljivo gleda kroz prozor i osluškuje veseli žamor
dječaka što dolazi s rijeke i silno želi da se i ona nalazi u prirodi punoj
boja, zvukova i vesele dječačke cike. Bila je ona vesela i razigrana
djevojčica, prekrasno je pjevala, redovito išla u crkvu, molila se, u svemu
slušala roditelje i voljela ih kao što su i oni nju voljeli više od sebe samih.
Zbog njezine živahnosti, vesele naravi i gipkog tijela mještani su je prozvali
Srna i to joj je ime izvrsno pristajalo. Prigoda da se naigra do mile volje
ukazala joj se kad su u jesen njeni roditelji trebali poći u susjedno selo Lug,
zapravo u obližnje vinograde na Marčinkovoj glavici da poberu grožđe koje su
kupili od dobrodušne udovice Klare, vlasnice vinograda. Sva sretna zaputila
se Srna u društvu s dobrom udovicom Klarom i roditeljima put Marčinkove
glavice. Putem je uživala. Sve ju je zanimalo, ni za trenutak nije zastajala.
Zavirila bi u svaki grm, pod svaki kamen, sve je željela vidjeti, sve
omirisati, sve dodirnuti, osluhnuti svaki zvuk. Ushićena udovica uživala je u
Srninoj razigranosti, njenom veselju i igri i rekla roditeljima kako je šteta
da tako živahno dijete nije sin. Srna, koja se zadihana baš u tom trenu
povratila k roditeljima, čula je udovičine riječi i one su čudno odjeknule u
njenu srcu: zamislila se, primirila i kao da je nestalo njene
veselosti. Na Marčinkovoj glavici obrasloj šumom i vinogradima bilo je
dosta siromašnih seoskih kuća među kojima je najsiromašnija bila kuća
Marčinkovih, poznata po kljastoj Savi. Kljasta je Sava bila nadaleko poznata
vezilja i tu ne bi bilo ništa čudno da nije bila teški bogalj: naime, Sava nije
imala ruke. Dok je još bila u kolijevci, svinja joj je odgrizla obje šake. Sava
je odrastala u velikom siromaštvu i na brizi svojih roditelja. Uporno
vježbajući, naučila je vesti, pravila je prekrasne vezove i postala najboljom
veziljom u cijelome kraju. Žene i djevojke dolazile su je gledati i diviti se
njenim radovima, jedva da su mogle vjerovati svojim očima da bezruka djevojka
izrađuje takove vezove. Stigli su na Marčinkovu glavicu i dok su Srnini
roditelji otišli s radnicima u vinograd, udovica Klara i Srna naišle su na
kljastu Savu gdje sjedi s dvojicom dječaka i malim djetetom u naručju. Dječaci
su bili njezina mlađa braća i veselo su se igrali. Sava je, nakon izvjesnog
skanjivanjana, ipak udovoljila molbi dobre udovice Klare i ispričala joj sav
svoj nesretni život: kako je dospjela u grad, tamo se udala, kako ju je muž
materijalno iskorištavao, prevario i ostavio s tek rođenim djetetom, zbog čega
se ponižena opet vratila svojim roditeljima. I dok su Srna i udovica Klara
slušale ispovijest kljaste Save, u Lugu i okolnim selima pala je kiša nakon
koje se na nebu pojavila prekrasna duga. Ugledavši je, kljasta Sava je
uzdahnula: Pogledajte lijepe duge, kolika je! U nas svi govore da kad koja
curica protrči ispod duge, pretvori se u muško. Tako sam ja od djetinjstva
slušala. Samo ne znam može li se protrčati ispod nje. I dok su nesretna
Sava i udovica zadivljeno gledale dugu, Srna se izgubila. Potrčala je prema
dugi a da to nitko nije primijetio. Iznenađene žene počele su je dozivati, ali
bilo je kasno. U silnoj želji da postane dječak, koju je još pojačala priča
kljaste Save i djevojačka spoznaja da je ženski život tako često prepun patnje
i čemera, Srna je trčala sve dalje i dalje želeći dostići dugu i protrčati
ispod nje. Nije uspjela. Na putu joj se ispriječilo Mrtvo jezero, zapravo
močvara obrasla gustim vodenim biljem. Srna to nije primijetila, potrčala je
preko Mrtvog jezera i nestala ispod gustog ševara. Utopila se. Izvukli su je
tek nakon pet dana traganja. Srnini roditelji nisu mogli prežaliti svoju
jedinicu. Shvatili su u čemu su pogriješili. Jedne olujne noći popeli su se na
bedeme stare tvrđave, zastali nad ponorom kroz koji je hučala nabujala Glibuša,
uzeli se za ruke i bacili se u dubinu, na istom mjestu gdje se nekoć davno, u
jednoj isto takvoj olujnoj noći, bacio mladi nesretni vojnik.
Bilješke o piscu:
Dinko Šimunović rođen je 1873. godine u
Kninu, u učiteljskoj obitelji. Djetinjstvo je proveo po mjestima
Dalmatinske zagore (Koljani, Kijevo), gdje mu je otac službovao. Učiteljsku
školu završio je u Arbanasima (kod Zadra), a službovao je, kao i njegov otac,
po selima Dalmatinske zagore. Život i rad, među siromašnim, ali ponosnim ljudima
toga kraja, odrazio se u njegovom književnom stvaranju. 1909. godine odlazi u
Split, gdje je kao profesor radio do mirovine. 1929. godine preselio se u
Zagreb gdje je i umro 03. kolovoza 1933. godine. Njegovo najplodnije
stvaralačko razdoblje je između 1905. i 1914. godine. Napisao je zbirke
pripovijedaka: Mrkodol, Sa Krke i Cetine, te romane Đerdan, Tuđinac, i Porodica
Vinčić, te dvije autobiografske proze: Mladi dani i Mladost. Njegove se
pripovijetke (Mrkodol, Alkar, Rudica, Muljika, Duga, Kukavica, Pojila, U
planinama, Đemo, Sirota) ubrajaju u klasična djela hrvatske književnosti.
Vrijeme radnje: Ljeto i jesen
Tema: Tragična sudbina vesele
djevojčice, čiju su smrt uzrokovali roditelji krutim odgojem.
Ideja: Djeca moraju imati svoje
djetinjstvo, svoju slobodu i ne smiju biti robovi roditeljskih zabluda.
Likovi: Čardačani, Serdar Janko
(otac), Emilija (majka), Srna (Brunhilda), kljasta Sava te udovica Klara.
0 komentari