Klesar Angelo - Vladimir Nazor - Prepricano lektira
Kratak sadržaj:
Pisac polazi školu u drugom selu a kad se vraćao kući on bi
na putu proveo i više vremena nego što treba:
„Zastajkivao sam, pretraživao grmove, penjao se na hridine,
obilazio smreke da okusim dozrele bobulje, uhađao kosove i guštere, cvrčke i
mrave, promatrao hrastiće što su jadno životarili na žednome kršu. Nalazio sam
u onoj pustoši čitav jedan svijet, što se meni činio i prebujan. Vidio sam
izdaleka komadić mora i sutonske požare u oblacima iznad pučine. Veselio sam se
što mogu ići prema onoj vatri, iz koje se uvis šire pramenovi zraka, i čudio
sam se kasnije što je u luci sve onako mirno, posuto pepelom prvog mraka.“
Dok je pisac svakodnevno prolazio klancem čuo je čudne
zvukove, a najtajanstveniji je bio zvuk udaranja čekića. Svaki dan je tražio
izvor toga zvuka, ali uzalud. Jednog dan prošao je klancem jedan starac i rekao
mu da to ljudi lome dolje pri moru kamenje. Sutradan izvuče pisac van gondolu.
Marljivo ju je popravio, a poslije ručka neopaženo je pobjegao do drage. Na pučini
su se dizali teški oblaci. Došavši do drage iskoči iz broda i traži taj zvuk.
Kamenolom je bio prazan, nigdje ljudi, samo bijeli «snijeg» što se prostirao
tlom. Gore je bila mala kućica, a i otud je dopirao tajanstven zvuk. Pisac se
dokrade i ugleda klesara Angela. Zapanjila ga je ljepota lika koji je Angelo
klesao. To je bio lik Giuseppea Garibaldija na konju. Angelo je veoma veličao
Garibaldija:
„- Giuseppe Garibaldi! - reče klesar svečano. Ja sam bio u
neprilici, jer mi je to ime bilo još novo.
- Oh, jadniče! Pa ti ne znaš što kod nas znadu još manja
djeca. Čuješ: Giuseppe Garibaldi! Lav Kaprerski. Zapovjednik Crvenih košulja.
Osloboditelj Italije. Sjedinitelj svih Talijana. - Riječi su mu padale polako
iz usta, krupne, teške.
- Al on nema ni puške, ni sablje. Pa ni prave kape.
- Ha! Ha! Za sve vas nema junačkog lika bez bajuneta i
šešira s pijetlovim perjem. Austrijski su vam žandari uvijek pred očima. Povero
piccolo!
- Ne! - rekoh ja. - Naš je junak netko drugi... On me krupno
pogleda. Dođe mi bliže.
- Pa reci. Ja ga ne znam.
- Kraljević Marko! Angelo se časak zamisli.
- Znam. Čuo sam o njemu kad sam radio preko kanala, u
Sinju... To ti je, sinko moj, nešto drugo, nešto sasvim drugo.
- Al je Marko imao konja Šarca. I vilu posestrimu. I lulu od
dvanaest oka. Topuzinu još veću. I pio je iz mješine. Sjekao glave...
Nepobjediv...
- Pusti» ... Znam ja sve to. Bajke. Priče, sinko. Lijepe
priče i ništa srugo... A Garibaldi! Čovjek od kosti i mesa; kao i jam kao i ti,
Oskeća glad, žeđu, zimu. Pije vodu. Jede koricu hlijeba. I nema spočetka nikoga
do sebe samoga. I nije nikakav kraljev sin. Al što hoće, to i učini, a ni iz
čega... silama slabim, ljudskim.“
Oluja je sve više jačala. Klesar ga odveo u onu kućicu.
Unutra na svim zidovima su prilijepljene slike onoga koji stoji vani na kiši i
vjetru. Angelo mu reče da je danas velik blagdan: dvadeseti septembra. Dan kada
je Garibaldi uzeo papi Rim i vratio ga domovini. I Angelo opet padne u zanos.
Šetao je, mahao rukama, plamsao u licu. Kad se smiri reče Angleo da ima namjeru
smjestiti taj kip na lađu, poslati u Mletke, pa na trg sv. Marka. Zatim obojica
legnu spavati. Pisac se neprestano pitao: A koja je naša domovina? Kako se zove
naš Garibaldi? Drugi dan ujutro pisac odlazi kući. Puno se raspitivao o
domovini. A kad je kasnije pitao za Angela, rekoše mu klesari: «Onaj svoj kip
je dovršio, al se talijanskoj gospodi nije sviđao. Raznio ga dinamitom. A kad
talijani zaratiše u Africi, žena mu skroji neku crvenu košulju, s kojom je i
nestao. Pao je u Abesiniji.»
Mjesto radnje: Malo selo, luka
Vrijeme radnje: Nekad davno
Vrijeme radnje: Nekad davno
O djelu:
Kao što je navedeno u njegovom životopisu,
pisac se ponekad zatvara sam u sobu i luta mislima, a to ulijeva i u ovog
dječaka koji istražuje klanac i bezbrižno putuje kući prije nego što se vrati u
dosadnu svakodnevnicu. Već od malih nogu upoznaje političko stanje u Hrvatskoj
u razdoblju u kojem je živio. Klesar Angelo predstavlja sve one države koje su
već ujedinjene i u kojima nema previranja. Tad se pisac pita: A gdje smo mi?
Takva razmišljanja su karakteristična za Nazorovo premještanje u Zagreb kada
prvi put osjeća kulturno i političko stanje. Nazor također želi kazati da
njegov narod još nije imao nekog velikog vođu i heroja kao Garibaldi u Italiji.
Herojski podvig Angela pokazuje da se za očuvanje identiteta i svojih ideala
čak i umire.
Bilješka o piscu:
Vladimir Nazor (Postira, 30. svibnja 1876. - Zagreb,
19. lipnja 1949.), hrvatski pjesnik, prozaist, prevoditelj i političar. Pučku
školu je završio na otoku Braču a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne
znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. Predavao
je Hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri gdje je
ujedno i proveo najviše svog života. Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo
djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske
priče. Koju godinu kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) - djelo po kojemu će
se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Godine 1916.
objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena. Godine
1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe odlazi u partizane, o
čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor počinje voditi dnevnik S
partizanima. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske.
U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskog Sabora. Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike.
Cijelog života je vjerovao u pobjedu dobra nad zlom, a to životno uvjerenje potvrđuje djelima koja su nastala u antifašističkom ratu. To su Pjesme partizanke i dnevnik S partizanima. Njegova najpoznatija djela su: Medvjed Brundo (epski spjev), Pastir Loda (roman), Veli Jože (pripovijetke), te zbirke lirike; Slovenske legende i Hrvatski Kraljevci. Nazor je pisao i za djecu - pjesme, priče, igrokaze. Među pričama se posebno ističu Bijeli jelen, Dupin, Min - Čan - Lin, Voda, Klesar Angelo a igrokazi su mu Crvenkapa, Pepeljuga i Pionir Grujo.
U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskog Sabora. Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike.
Cijelog života je vjerovao u pobjedu dobra nad zlom, a to životno uvjerenje potvrđuje djelima koja su nastala u antifašističkom ratu. To su Pjesme partizanke i dnevnik S partizanima. Njegova najpoznatija djela su: Medvjed Brundo (epski spjev), Pastir Loda (roman), Veli Jože (pripovijetke), te zbirke lirike; Slovenske legende i Hrvatski Kraljevci. Nazor je pisao i za djecu - pjesme, priče, igrokaze. Među pričama se posebno ističu Bijeli jelen, Dupin, Min - Čan - Lin, Voda, Klesar Angelo a igrokazi su mu Crvenkapa, Pepeljuga i Pionir Grujo.
0 komentari