Koraljina vrata - Pavao Pavličič

Kratak sadržaj:

Radnja ovog romana zbiva se početkom 1989. godine, na Lastovu. Na malom otoku Lastovu filolog, Krsto Brodnjak, pronalazi dva izgubljena Gundulićeva pjevanja. Riječ je o 14. i 15. pjevanju iz Osmana, koja on pronalazi u jednom starom bavulu. Taj bavul se nalazi kod mjesnog svećenika na Lastovu, dona Špire. Don Špiro i Krsto Brodnjak su prijatelji već niz godina, te je don Špiro, otkrivši taj bavul, pozvao Krstu na Lastovo da to istraži. Radnja se zakomplicira kada Krsto, sasvim slučajno, otkriva da, kada razmrvi papir tih pjevanja, dobiva ljekovit prah. Taj prah liječi tumor, čir i sve čovjekove bolesti izuzev invaliditeta. Pavličić vješto isprepliće priču o dječaku Irfanu, iz Banja Luke koji je pobjegao od kuće, sa kojim se Krsto sprijatelji na otoku. Irfan se nije zarazio virusom zdravlja od Osmanovog praha. Irfan se razbolio, a Krsto se nalazi u dilemi da li da ga liječi prahom (jer medicina nije pomogla) ili ne. O tome se i sukobljuje sa liječnicom Zorom, koja se također nalazi na otoku i u koju se Krsto i zaljubljuje. Na kraju, Irfana izliječi travarica Filica ljekovitim travama. Nakon mnogo sporednih događaja i mnogo razmišljanja, Krsto zaključuje da je ipak bolje da ne objelodani ta dva pjevanja, jer bi njihovim objavljivanjem Osman dostigao savršenstvo književnog djela, a samim time prestala bi postojati ikakva potreba za daljnijm pisanjem. Jer, od savršenog se ne može bolje napraviti. U to vrijeme se na otoku održava karneval, pa su otočani napravili lomaču. Krsto odlučuje spaliti autograf Osmana, te njegov pepeo prospe po moru.

Analiza likova:

Krsto Brodnjak  - Poluslijepi zagrebački filolog s jednim staklenim okom, proučavatelj starije hrvatske književnosti i istraživač Gundulićeva Osmana. Dolazi na Lastovo na poziv starog prijatelja, nadajući se da će mu se ostvariti životni san, ono što je oduvijek želio i sanjao. Nadao se da će baš on pronaći čitavog Osmana.

Dok je čučao pred njim i dok su mu se koljena tresla – manje od napora a više od uzbuđenja – učinilo mu se da ga je već negdje vidio, možda u zbilji, kada je putovao tragajući za starim rukopisima, a možda, vjerojatnije, u snovima, kad je te rukopise u izobilju nalazio i budio se od ushićenog lupanja srca.

S vremenom, on se zaljubljuje u mjesnu doktoricu Zoru, i među njma se razvija ljubav. Vidimo i Krstovu dobrotu kada je pronasao Irfana na otoku i pozvao ga kod sebe, shvativši da dječak nema nikoga.

Zora - Mlada, mjesna doktorica, pomagala je Krsti koliko je mogla. I oko Irfana, i oko Osmana i praha. Naposljetku se zaljubila u Krstu.

...a za njim mlada i lijepa žena u bijelom ogrtaču. ...opažajući kako liječnica ima dug i lijep vrat, tamne i mršave prste, a grudi joj se sasvim lijepo naziru ispod ogrtača i pulovera...

Plemenita, osjeća veliku odgovornost u svom poslu. U situaciji kada nikakvi lijekovi ne pomažu bolesnom Irfanu, Zora traži od Krste da ga pokušaju izliječiti Osmanovim prahom. Na Krstino zaprepaštenje zbog tog prijedloga ona mu odgovara:

A što ako je to jedina šansa? - upitala ga je i dalje se ne osvrćući i ne dižući glavu. - Škoditi mu ne može. Zar ćeš ga pustiti da umre? Zar ćeš preuzeti tu odgovornost, to mi reci? Da si ga mogao spasiti, a nisi htio?

Onte - Otočka "luda", čovjek koji je nekada radio u Zagrebu, u biblioteci kao knjižničar, i koji je iznedana napustio posao, svoju obitelj i otišao na otok, bez ikakva objašnjenja. Krsto ga smatra mentalnim bolesnikom, no upravo taj Onte razmišlja na način koji je Krstu poticao na daljnja razmišljanja na vrijednosti savršenih djela. Kroz lik Ontea pisac nas navodi na razmišljanje o tome kako je granica između ludosti i genijalnosti vrlo tanka i krivudava, a također i da se upravo te dvije pojave često isprepliću. Upravo Onte govori kako cjeloviti Osman ne smije postojati i da su sva istraživanja do sada uvijek završavala neuspjehom.

Tom djelu do savršenstva fale još samo ta dva pjevanja. Da njih ima, Osman ne bi bio Mona Lisa, ne bi bio Sikstinska kapela, ne bi bio Božanstvena komedija ni Hamlet, on bi bio nešto mnogo više od toga, on bi bio nešto što čovjeku uopće nije dano da stvori, bio bi savršen! Savršen! A znate li što to znači? Znači da bi se time približio Bogu, da bi taj spjev bio nešto čemu nema mjesta na ovome svijetu i da bi... - Čak i ovakav, taj spjev je blizu savršenstvu. To se vidi po tome što je u njemu sve. U njemu je sadržana i prošlost, i budućnost, i naš život. Zbilja ne radi ništa drugo nego samo ponavlja ono što je već u Osmanu genijalno opisano.

Don Špiro - Mjesni svećenik, on je pozvao Krstu na Lastovo. Pomoću Osmanovog praha izliječen mu je čir, no nije mogao vratiti prste na nozi koje je izgubio. Kroz njegova usta pisac govori o granici o bolesti i zdravlja i razlici među njima, kao i granici između dobra i zla.

Pa znate li vi što to znači da se odjednom ukine bolest, patnja, nevolja, očaj, zlo? Što bi to bilo? To više ne bi bio ovaj svijet, to ne bi bio više svijet što ga je Bog stvorio.

Tema: Pavličić kroz fabulu o dva izgubljena Gundulićeva pjevanja Osmana, razmišlja o vrijednosti književnih djela, granici savršenstva (da li je ono dobro ili nije dobro za društvo), o granici zdravlja i bolesti, dobra i zla.

Vrijeme radnje: Početkom 1989

Mjesto radnje: Na Lostovu

Bilješke o piscu:

Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru 16. kolovoza 1946. U rodnom je Vukovaru završio osnovnu i srednju školu, a studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje danas radi kao redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Sastavio je desetak znanstvenih knjiga iz područja starije hrvatske književnosti, književne genealogije i povijesti hrvatskog stiha. U žanru fantastične proze, što će kasnije postati jedna od stalnih značajki njegovog stvaralaštva, svoje priče najprije počinje objavljivati u časopisu Vidik već kao student. Pavao Pavličić danas je najproduktivniji hrvatski prozaik s preko četrdeset objavljenih romana, knjiga priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu. Prvu knjigu Lađa od vode objavio je 1972. godine. Djela su mu prevođena na nekoliko svjetskih jezika.
Djela - novele: Dobri duh Zagreba, Radovi na krovu, Lađa od vode; romani: Stroj za maglu, Koraljna vrata, Umjetni orao, Nevidljivo pismo, Trojica u trnju, Rakova djeca, Večernji akt; feljtoni: Dunav, Zagrebački odrezak, Svoj svome, Leksikon uzaludnih znanja.

U 70 - im je godinama počeo pisati i kriminalističku prozu koju prepoznajemo u zbirci priča ''Dobri duh Zagreba'', al i u nizu kriminalističkih romana i nekoliko kriminalističkih romana za djecu. 80 - ih godina u svoja djela počinje uvoditi motive koji problematiziraju funkciju i smisao literature i našeg cjelokupnog odnosa prema povijesti. U svoja djela uvodi klasična djela kao pokretače glavnih događaja koji počinju na nekoj fantastičnoj pretpostavci (npr. ''Osman'' - u ''Koraljnim vratima'' filolog na Lastovu pronalazi dva izgubljena pjevanja Gundulićeva ''Osmana''). 90 - ih godina počinje stvarati autobiografsku i dokumentarističku prozu. U Pavličićevim je djelima također važno primijetiti da gotovo svi njegovi glavni junaci imaju vezu s njegovim zanimanjem i njim samim (''Koraljna vrata'' - glavni je lik filolog; ''Rupa na nebu'' - glavni je lik prevoditelj; ''Numerus clausus'' - glavni je lik student književnosti). U svojim djelima jednako zastupljuje književne i znanstvene interese te ih međusobno isprepliće. Jedna od trajnih značajki Pavličićevih djela jest miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Koristi i postupke karakteristične za tzv. zabavnu književnost, a to su dinamična fabula, jednostavan izraz, plošni likovi (tj. likovi svedeni na funkciju koju nose u strukturi zapleta).