Kristofor Kolumbo - Miroslav Krleža

Kratak sadržaj:

Jedno od glavnih polazišta ove Krležine drame je negiranje Boga onakvog kakvog smonaslijedili iz tradicije te pokušava nametnuti ljudsku samodostatnost i samoodrživost kao nadomjestak, a Kolumbove krize predstavljaju izraz tog modernog ateizma koji je proizašao iz vječno suprotstavljenih svjetonazora: staroga i novoga. Novi čovjek se mora osloboditi tradicionalne zamisli Boga i sam se pobrinuti za svoju budućnost. Upravo Kristofor Kolumbo predstavlja Krležinu viziju nadčovjeka koji je spreman odvesti čovječanstvo u novu budućnost, no pitanje je koliko je čovječanstvo spremno krenuti u apsolutnom smjeru Novoga. U drami se preispituje mogu li snažni pojedinci i snažni karakteri mijenjati svijet oko sebe i je li put do zvijezda moguć? Odabire Kristofora Kolumba kao simbol odbacivanja staroga i težnje prema novome. Ta težnja ostaje prisutna sve do njegovog posljednjeg daha kada daje svoj život za život jedne ideje i time još uvijek ostaje težiti revoluciji i utopiji. Dramatika se stvara uz pomoć fantastike i mističnoga što se očituje u konstantnom čeznuću za odlaskom u Nepoznato, Novo, vječno Naprijed te u liku Admiralova alter ega, Nepoznatoga. Mnoštvo se u ovoj drami realizira kao jedno od glavnih nositelja drame, dijalozi različitih skupina formiranih unutar te mase liče nadmetanju antičkih korova, no oni zapravo međusobno surađuju: - Svi smo mi jedno! Svi smo jednaki! Kao ostale ekspresionističke značajke može se navesti njihov uzvišeni i patetični ton kojim se opisuje životni nemir koji obuzima likove, prožimanje artikuliranih i neartikuliranih glasova te čitanje likova isključivo na razini simbola zbog nepostojanja nikakvih pojedinačnih istupanja iz gomile. Novo se u ovoj drami ne odnosi na otkrivanje Amerike, već simbol vječnog ljudskog traganja, ali i vjere u Novo što Krleža izražava kroz metaforu o putu do zvijezda. Dramska napetost je dobro razrađena i čitatelj - gledatelj ne zna što ga očekuje u ovom neizvjesnom putovanju koje je u opreci sa izvjesnosti stvarnog Kolumbovog putovanja. Ona proizlazi iz sukoba mase i njezinog vođe, Admirala koji žrtvuje svoj život za jednu ideju o utopiji koju oni ne razumiju. Ta utopija je vrijedna njegove žrtve jer bi pretpostavljala život u okruženju u kojem nema ograničenja, nema straha od Novog i Nepoznatog. Usprkos tome, to ni Gladni, ni Pijani, ni Plahi, ni Pobožni, nisu mogli razumjeti stoga su ga radije pribili na križ koji tako postaje simbol njihove pobjede i vraćanja Starom, poznatom, tradicionalnom. Kolumbov poraz je ipak utjeha jer on znači da su zvijezde ostale netaknute odnosno utopija je moguća i nije dokinuta pronalaženjem, a prirodni instinkt za Novim ostao je sačuvan. Sukob između Admirala i njegove posade je sukob koji se proteže na više razina: oni žude za povratkomsvom španjolskom bogu, dok je Admiralu on posve nepotreban, osnovni oblik ljudskog kretanja oni vide u krugu, u cikličkom ponavljanju jer: - Naprijed je natrag, a Kolumbo pristaje jedino na Nepoznato: - Novo ne može biti u krugu. Novo ne može biti u vraćanju. I javjerujem u oblike, ljudi, koji se ne vraćaju!... Ja sam odlučio da otputujemo u Nepovrat! Također Kolumbova posada teži prizemnom i prizemljenju: na put kreću motivirani brzim bogaćenjem te žude za što skorijim pristizanjem na kopno, dok je za Kolumba jedina granicanebo. Važan trenutak u drami je Admiralov razgovor s Nepoznatim jer tada doživljava transformaciju iz Prometeja koji donosi svjetlo i savladava gromove u razočaranog pojedinca kojemu se najboljim izborom čini postati Luciferom. Nepoznati je uistinu njegov alter ego jer se jedino on usuđuje izgovoriti sve ono što Admiral u svojim mislima krije: Santa Marijanikada neće doseći zvijezde. Kolumbova žrtva je dakle dvosjekli mač: s jedne strane jeočuvana mogućnost utjehe u utopiji što sa sobom povlači i veliku skepsu prema stvarnosti, budućnosti.