Legenda o Alipaši - Enver Čolaković
Kratak sadržaj:
Knjiga «Legenda o Ali-Paši» Envera Čolakovića govori nam
mnogo toga o životu i ljubavi, borbi, sudbini. Pisac nam na jedan veoma lijep
način dočarava život siromaha - hamala, begova, pasa. Kako roman govori o
životima, sa sobom nosi veoma mnogo poruka, koje uočimo čitajući roman. Pisac
čitaoca uspijeva odvesti u prošlost, u vrijeme Turaka, pa čitajući sebi možemo
stvoriti mnogo prelijepih slika iz tog doba. Naime, sam roman govori o Aliji
leptiru, poznatom sarajevskom hamalu, koji posebnim trudom i radom postaje
paša. Mnogo mi se sviđa to što Alijina borba završava uspjehom, čime pisac
govori da svaku borbu koju započnemo trebamo i završiti, jer će nam se na kraju
odužit. Pisac također naglašava da Alija ništa ne bi uspio bez srca, ljubavi i
poštenja, koje je pridavao svima. Naime, Alija se odriče i svoje ljubavi, kako
bi pomogao drugima.
Mjesto radnje: Sarajevo
Vrijeme radnje: Osmanska vladavina u BiH
Tema: Tadašnji život hamala, pasa i begova u Sarajevu
Vrijeme radnje: Osmanska vladavina u BiH
Tema: Tadašnji život hamala, pasa i begova u Sarajevu
Bilješka o piscu:
Enver Čolaković rodio se 27. maja 1913. u Budimpešti.
Otac mu bijaše industrijalac Vejsil - beg Čolaković, vlasnik mnogih nekretnina
i sarajevske ciglane koja je sve do kraja drugoga svjetskoga rata zaposjedala
područje današnjega glavnog željezničkog kolodvora, a njegova majka Ilona
(Fatima - Zehra) izdanak je stare mađarske plemićke obitelji Mednyanszky.
Nesretno i burno djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Enver Čolaković
provodi uglavnom u Budimpešti, a nakon prvoga svjetskog rata obitelj Čolaković
seli u Sarajevo. Do kraja 1942. završio je roman Legenda o Ali - paši, te
autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno ističe svoje antifašističko
opredjeljenje i opisuje suvremena četnička, ustaška i okupatorska zvjerstva nad
narodom, progone Židova i zatiranje muslimanskih sela. Ovo je razdoblje
najplodnijeg Čolakovićevog javnoga rada. 1943. dobiva nagradu "Matice
hrvatske" za najbolji roman, na temelju rukopisa romana Legenda o Ali -
paši. Uz brojne pjesme objavljuje pripovjetke, novele, eseje, kazališne prikaze,
političke osvrte u kojima se zalaže za bosanskohercegovačke muslimane, te roman
u nastavcima Mujica Hanka. 1943. izvodi se i njegova salonska komedija Moja
žena krpi čarape.
Legenda o Ali - paši, štampana 1944, dobiva oduševljene kritike tada najutjecajnijih hrvatskih pera. 1943 - 44. Čolaković je napisao zbirku pripovjedaka Lokljani, koje su međusobno povezane, i roman Melun. 1944. Čolaković hrabro objavljuje antiratnu pjesmu Majko u "Vijencu" br. 6 - 10. Konac rata Čolaković je dočekao kao slomljen čovjek. Pješice se iz Mađarske vratio u Zagreb, a zatim u Sarajevo gdje bijaše uhapšen. Iz Sarajeva je kao prebačen u Zagreb. Imanje mu je odmah nakon rata bilo eksproprirano. Mak Dizdar mu piše da se ne vraća u Sarajevo, jer će izgubiti glavu. Potpuno nevin, Enver Čolaković bijaše nekoliko puta u Zagrebu uhapšen 1945. godine. Ovo ga se duboko kosnulo, premda je ubrzo bio pušten na "slobodu". 1946. piše zbirku pjesama Iz moje samice i Zatvorske novele. Čolaković piše uglavnom lirsku prozu: Pisma nepoznatom i Mrak - Simfonija rijeci u a-molu. 1947. otpočinje pisanje autobiografskog romana Jedinac u stihovima. (Roman dovršava tek 1962.) Radi do iznemoglosti kao predavač matematike po mnogim srednjim školama, pa stiže pisati uglavnom samo pjesme. Njegovo je pjesništvo dostiglo svoju zrelost upravo u ovome razdoblju. 1953. piše Bajke o stvaranju svijeta, inspirirane Kur'anom i dopunjuje Lokljane, ciklus pripovijedaka o bosanskom selu između dva svjetska rata. 1953. dobiva sina Esada. Otpočinje pisati romane Mali svijet, Rasap; Srce Marije Kavaljecke i dugu novelu Spirale. Postaje članom DKN, PEN-a i Društva prevodilaca Hrvatske. Tek 1970. Čolaković napokon zadobiva priznanja za svoj književni rad. Umro je 18. augusta 1976. od posljedica srčanog udara.
Legenda o Ali - paši, štampana 1944, dobiva oduševljene kritike tada najutjecajnijih hrvatskih pera. 1943 - 44. Čolaković je napisao zbirku pripovjedaka Lokljani, koje su međusobno povezane, i roman Melun. 1944. Čolaković hrabro objavljuje antiratnu pjesmu Majko u "Vijencu" br. 6 - 10. Konac rata Čolaković je dočekao kao slomljen čovjek. Pješice se iz Mađarske vratio u Zagreb, a zatim u Sarajevo gdje bijaše uhapšen. Iz Sarajeva je kao prebačen u Zagreb. Imanje mu je odmah nakon rata bilo eksproprirano. Mak Dizdar mu piše da se ne vraća u Sarajevo, jer će izgubiti glavu. Potpuno nevin, Enver Čolaković bijaše nekoliko puta u Zagrebu uhapšen 1945. godine. Ovo ga se duboko kosnulo, premda je ubrzo bio pušten na "slobodu". 1946. piše zbirku pjesama Iz moje samice i Zatvorske novele. Čolaković piše uglavnom lirsku prozu: Pisma nepoznatom i Mrak - Simfonija rijeci u a-molu. 1947. otpočinje pisanje autobiografskog romana Jedinac u stihovima. (Roman dovršava tek 1962.) Radi do iznemoglosti kao predavač matematike po mnogim srednjim školama, pa stiže pisati uglavnom samo pjesme. Njegovo je pjesništvo dostiglo svoju zrelost upravo u ovome razdoblju. 1953. piše Bajke o stvaranju svijeta, inspirirane Kur'anom i dopunjuje Lokljane, ciklus pripovijedaka o bosanskom selu između dva svjetska rata. 1953. dobiva sina Esada. Otpočinje pisati romane Mali svijet, Rasap; Srce Marije Kavaljecke i dugu novelu Spirale. Postaje članom DKN, PEN-a i Društva prevodilaca Hrvatske. Tek 1970. Čolaković napokon zadobiva priznanja za svoj književni rad. Umro je 18. augusta 1976. od posljedica srčanog udara.
0 komentari