Misao na vječnost - Janko Leskovar

by - 12:10 AM

Kratak sadržaj:

U selu Druškovu je živio učitelj Đuro Martić. Ljudi su smatrali da je bolestan, ali on to nije priznavao, premda se nije baš dobro osjećao kao nekada prije. Nije ni kašljucao i svoju službu je točno izvršavao, a školski nadzornik je bio posve zadovoljan njime. On nije bio pravi učitelj, ali je djeci bio dobar. Često ga je spopala nekakva tjeskoba i tuga, kojoj nije znao uzroka. Kada ga je to stanje uhvatilo nije se toga mogao otresti čitav dan i radije bi tada djecu pustio kući, ali to nije smio. Tada je bio nestrpljiv i razdražljiv, pa se znao grubo odnositi prema djeci. To se kod njega dešavalo zbog prevelikog napora. Bio je sam u školi s poludnevnom obukom, pa je morao još nekoliko sati dulje podučavati. Imao je vremena da se odmori i predahne, ali nešto mu to nije dozvoljavalo. Nešto ga je uvijek tjeralo da razmišlja bez prestanka, dok ga nije zaboljela glava. Tada bi mu se živci na vjeđama stali trzati, žile na sljepoočicama poigravati i on bi se sav izmoren bacio na krevet. Njegov sluga bi ga molio da će ga svući i smjestiti u krevet, ali on se dugo nije micao, niti progovorio, premda je sam želio sna.
Prije četiri godine je prekinuo s naukom herbartovaca. Jedne večeri je legao i usnio kako vidi svoga oca koji se u mrkloj noći vraća kući sa svjetiljkom u ruci. Prelazio je preko brvna jer je potok bio jako nabujao od jesenjskih kiša i skoro je prešao kada mu se noga oskliznula i nestao je u mutnoj i zablaćenoj vodi. U srcu ga je nešto stegnulo i trgnuo se, sav sretan da je to bio samo san. Sljedeći dan je došao seljak iz rodnog učiteljevog sela, te mu rekao da mu se otac utopio u nabujalom potoku. Od toga dana Đuro je vjerovao da mu snovi dočaravaju zbivanja iz dnevnog života. Njegovi snovi bili su tako vjerno istiniti, da se često pitao je li to život ili san. Događali su mu se neobični snovi, u kojima se sastajao sa pokojnicima, sve njegovim bivšim drugovima. U početku bi znao da sanja, a jednom se ustao sav smušen, da nije znao dokle doseže san, a dokle stvarni život. Jedan dan je bio pozvan na objed k susjednom vlastelinu, gdje ga je društvo razvedrilo i zabavilo. Stade mu se rađati smiješak na licu, a učiteljica iz susjednog sela mu je rekla da će iduće nedjelje doći u njihovo selo u crkvu sa prijateljicom. Nešto ga je potaklo da se sutradan u crkvi iskaže. Počeo je svirati gajde, ali se na kraju sasvim izgubi i smuti, te se zagleda nekuda daleko. U njegovoj duši nastane mukla i bezutješna praznina. Dugo je razmišljao i prisjećao se kada ga je otac odveo u Zagreb na naukovanje i da postane gospodinom. Tako je jednoga dana na vrata njegove sobice došla gospodareva kćerka da ga utješi u njegovoj tuzi. Drugi dan je opet klonio i ponovo je došla gospodareva kćerka, da ga tješi i zapita ga zašto ju zaobilazi. On je nervozno izašao van malo prošetati i tek se navečer vratio. Vrata djevojčine sobe su bila otvorena, ljudi su ulazili i izlazili, a on uđe nesvjesno. Dogodila se nesreća, sve je okolo bilo krvavo, a na grudima rupa od metka.

Prenio se iz sna, uplašio i počeo misliti da će opet morati sanjati otvorene crne oči, mrtvačku bijelu put poškrapanu krvlju. On je buljio i ta slika se nije micala ispred njega, a on je sve više tonuo u tamnom svemiru. Drugi dan uistinu dođe u selo mlada učiteljica. Ona je već prije čula o tom učitelju koji živi sam sa svojim slugom i koji nikada nije veseo, te ništa ili vrlo malo govori. Kada ga je prošli puta vidjela, obuzeo ju je nekakvi čudan osjećaj. Pomislila je kako bi ga ona mogla tetošiti i milim razgovorima razvedriti, jer je njoj uz njega bilo ugodno. Zato ju je danas nešto tjeralo da ide u Druškovac, i osjetila je da će se nešto dogoditi. Pošla je u crkvu i čula kako sviraju orgulje. Već kod prvih akorda pritisnula ju je nekakva žalost i nekakav strah. Glazba bijaše čudnovata, neobična i opazila je da je gore Đuro zapjevao. U crkvi je nastala pomutnja i komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze od samilosti. Taj dan je bio Advent, a učitelj je pjevao uskrsnu himnu: “Halleluja”. Đuro Martić je poludio.

Mjesto radnje: selo Druškovac

Tema: Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, portretiranje ličnosti, promatranog lika s njegovim tragičnim krajem - ludilom.

Bilješke o piscu:

Leskovar nije imao snage da sruši zidove, da otvori prozore i udahne punim plućima. Kada je došao do kraja, prestao je pisati. Književnik Leskovar doživio je sudbinu svojih junaka i nije mogao dalje, jer svojim likovima nije znao dati društveno postolje. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Najviše je čitao Turgenjeva, od kojega je naučio neposredno ulaženje u djelo, bez okolišanja i suvišnih opisa. Od njega je naučio zaplet, redovno vrlo jednostavan, klasično harmoničan.

Pripadao je naraštaju hrvatskih realista, ali je bliži modernistima. S njegovom pojavom se bilježi početak moderne. Mladima je uz Gjalskog bio svojevrsni književni uzor. Hamletovko-faustovska raspoloženja približila su hrvatsku književnost evropskom duhovnom i književnom ozračju. Sa svojim pripovijetkama i romanima je uvršten među prve moderniste, kao pisac psihološke proze, samosvjestan stvaralac koji je «hrvatski pisao srcem» i osjećao hrvatski jezik.

Što takav književnik može kazati današnjem čitaocu? Ima pisaca koji odražavaju svoje vrijeme, ima ih koji od njega bježe i teško je reći u čijim se djelima ovo vrijeme bolje ogleda. Jedni pokazuju kakav je taj život, slikaju ga i objašnjavaju, upadajući, sad više sad manje, u grube shematičnosti, nametnute pogrešnom interpretacijom stvarnosti. Sve što je Leskovar mogao da pruži socijalnoj književnosti po njegovom je vlastitom svjedočanstvu krhotina veće cjeline. On nije socijalni pisac, ali socijalnost mu ne može poreći nitko. U njegovim djelima nećemo naći sav život, ali ono što je unutra je živo. To nije obično, nije svakidašnje, nije tipično, ali kada se dogodi, onda je upravo tako. Svaki od nas naći će u njegovim junacima djelić sebe, svoje slabosti i kolebljivosti pred važnim događajima. Takva djela odvode od realnog života u neki nestvaran, autonoman svijet u koji čovjek sebe tako rado prenosi i u kojem se tako rado zatječe. Pitamo se da li umjetnost treba buke ili tišine, da li se ona mora uvijek približiti stvarnost ili se ponekad udaljiti od nje i odvođenjem vratiti u život.

You May Also Like

0 komentari