Suton - Ivo Vojnović
Kratak sadržaj:
Radnja romana događa se u Alžiru. Glavni junak je mali namještnik Mersault, mladić s banalnim životom bezbroja malih, beznačajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka umrla”. Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojom Mersault putuje na pokop majke, mir koji u njemu učestvuje, produžuje se do posljednjeg retka
knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajnog izleta u okolici grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan. On i njegov prijatelj Raymond potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mersault pištoljem ubija tog Arapina.
Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih događaja osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjećanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, niti želi da se spasi. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nešto poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u čemu gora od života, ni besmislenija,
uvjeren da je ona apsolutni kraj.
knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajnog izleta u okolici grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan. On i njegov prijatelj Raymond potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mersault pištoljem ubija tog Arapina.
Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih događaja osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjećanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, niti želi da se spasi. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nešto poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u čemu gora od života, ni besmislenija,
uvjeren da je ona apsolutni kraj.
Vrsta djela:
Drama jednočinka, tragedija
Drama jednočinka, tragedija
Mjesto radnje:
Benešina kuća (na Pustijerni) u gradu
Benešina kuća (na Pustijerni) u gradu
Vrijeme radnje:
1832. godina
1832. godina
Motivi:
Ljubav, odricanje, obitelj, plemstvo koje propada…
Ljubav, odricanje, obitelj, plemstvo koje propada…
Bilješke o piscu:
Ivo Vojnović (1857. g. Dubrovnik – 1929. g. Beograd), po sudu svog brata Luja, bio je intiutivan teatralni genij, nesravnjiv metteur en scene, kojega je demon kazališta opčinio i ništa se protiv njega nije moglo. Treba međutim dodati: taj ga je demon opčinio u tolikoj mjeri da ni njegov dramski talent često nije mogao ništa protiv njega. Iako Dubrovačku trilogiju Vojnović dovršava izvan Dubrovnika, svijet te drame rodio se u doba njegova dubrovačkog boravka. Postigavši Ekvinocijem ono što je uzalud očekivao od Psyche – zanosne kritike i prodoran uspjeh, dakle,
slavu, on je, možda i osokoljen njome, počeo dramski komponirati onaj svijet koji mu je rodio stihove Lapadskih soneta. Dok je u Ekvinociju bio bio na terenu svojih ranih proza, prenijevši čak iz Ksante u kasniju dramu viziju oluje, dotle Dubrovačka trilogija raste na lirskoj sentimentalno-intimnoj žici njegovih stihova, kojima, iako malobrojnima, započinje novi period hrvatske lirike. Suton je drugi dio Dubrovačke trilogije.
Ivo Vojnović (1857. g. Dubrovnik – 1929. g. Beograd), po sudu svog brata Luja, bio je intiutivan teatralni genij, nesravnjiv metteur en scene, kojega je demon kazališta opčinio i ništa se protiv njega nije moglo. Treba međutim dodati: taj ga je demon opčinio u tolikoj mjeri da ni njegov dramski talent često nije mogao ništa protiv njega. Iako Dubrovačku trilogiju Vojnović dovršava izvan Dubrovnika, svijet te drame rodio se u doba njegova dubrovačkog boravka. Postigavši Ekvinocijem ono što je uzalud očekivao od Psyche – zanosne kritike i prodoran uspjeh, dakle,
slavu, on je, možda i osokoljen njome, počeo dramski komponirati onaj svijet koji mu je rodio stihove Lapadskih soneta. Dok je u Ekvinociju bio bio na terenu svojih ranih proza, prenijevši čak iz Ksante u kasniju dramu viziju oluje, dotle Dubrovačka trilogija raste na lirskoj sentimentalno-intimnoj žici njegovih stihova, kojima, iako malobrojnima, započinje novi period hrvatske lirike. Suton je drugi dio Dubrovačke trilogije.
0 komentari