Tri sestre - Antun Pavlovič Čehov - Prepričano lektira

Prvi čin
Drama započinje jednog sunčanog, prazničkog, svibanjskog prijepodneva. Irina - slika ljepote, mladosti i proljeća - u bijeloj haljini, slavi imendan. Sestra Olga, iako već umorna od života, napornog rada i brige za obitelj koju je preuzela nakon očeve smrti, razumije Irinin zanos i sve svoje nade polaže u nju. Maša ih obje provocira zviždanjem nekog napjeva, odaginjući misli o svom braku u kojem nije zadovoljna, te o svojoj uzaludno potrošenoj mladosti. Među gostima slučajno će se pojaviti Nataša, koju će Andrej u svojoj nespretnosti brzopleto zaprositi. Dolazak među ove otmjene i obrazovane ljude duboko je frustrira, ona drhti kao školarka, ali ne od djevojačke sramežljivosti kako to naivni Andrej tumači, nego zbog bolnog i neizbrisivog osjećaja manje vrijednosti koji je ponižava. Olga je iskreno zaprepaštena Natašinim neukusnim zelenim pojasom i za tu malu neprijatnost ova će joj se osvetiti. (Istjerujući Irinu iz kuće ona će na kraju drame zlopamtilački i zlurado dobaciti kako joj pojas ne pristaje...)

Drugi čin
I drugi čin započinje u slavljeničkom duhu - vrijeme je poklada i svi se raduju dolasku maškara i velikoj kućnoj zabavi s glazbom i plesom. Ali Nataša, koja se u međuvremenu udala za Andreja, zabranjuje zabavu koja nije po njenom ukusu, tobože zbog bolesti sinčića Bobika; iako će odmah potom sama otići na noćnu vožnju sa svojim ljubavnikom Protopopovim.  

Treći čin
Treći čin, koji u klasičnoj drami donosi vrhunac zapleta, odvija se u znaku požara koji bukti negdje u gradu, ali ima duboko simbolično značenje u drami. Gori dom Prozorovih iako nije zahvaćen požarom - izgorjeli su vjera, entuzijazam i nade sestara u budućnost. Majstorski se isprepliću vanjska i paralelna unutarnja radnja. Vatrena stihija s ulice prijeteći obasjava sestre koje su upravo saznale da je Andrej prokockao kuću i založio je, i s bolnom se nostalgijom prisjećaju nada koje su polagale u brata. I dok je cijeli grad na nogama, on nezainteresirano svira svoju violinu.
Nataša se navodno brine da joj sin Bobik i njena mala kći Sofčica ne dobiju influencu; također želi da stara dadilja Anfisa ode iz kuće (želi red
u kući), smatra ju seljankom kojoj je mjesto upravo na selu. Najrealnija i najživotnija među sestrama, Maša, jedina je od početka svjesna Natašine pogubnosti i bratove ništavnosti.
Katastrofična atmosfera trećeg čina počiva na nizu detalja. Čebutikin se propio jer nije uspio spasiti neku ženu na umoru, osuđuje sebe zbog svoje nesposobnosti. U takvom pripitom stanju nehotice razbija sat - sestrama dragu uspomenu na pokojnu majku, ali i na Moskvu. I za njega je to znak gubitništva, jer je pokojnica jedino svjetlo iz njegove prošlosti (naime, Čebutikin je volio majku triju sestara). Kuligin na koljenima prikuplja krhotine kao što pokušava prikupiti ostatke svoga braka s Mašom nakon njezine veze s Veršinjinim. U ovom činu Maša i priznaje sestrama svoju ljubav prema Veršinjinu. Andrej traži od Olge neki zagubljeni ključ, još uvijek nesvjestan da je izgubio ključ do njihovih srca. I drugi su ključevi izgubljeni. Irina uspoređuje svoju dušu sa zaključanim klavirom čiji je ključ izgubljen. Sve su njihove vrline, talenti i znanja pod bravama čijih ključeva nema, pa su stoga i neupotrebljivi. Irina pristaje udati se za Tusenbacha iako ga ne voli i jako joj je ružan i neugledan; no ona ga ipak dosta poštuje. Njen jedini cilj ostaje otići u Moskvu.  

Četvrti čin
Soljoni je stao peckati baruna Tusenbacha, jer su zapravo obojica zaljubljeni u Irinu; Tusenbach je uvrijedio Soljonija i ovaj ga poziva na dvoboj. Barun u tom dvoboju pogiba, a stari liječnik Čebutikin je u svemu tome samo pasivni promatrač koji nije ništa učinio kako bi spriječio dvoboj koji je značio sigurnu smrt za jednog od sudionika. Nakon ovoga Čebutikin odlučuje otići i planira se vratiti za godinu dana, kad već bude u mirovini.
Irina je u međuvremenu položila učiteljski ispit te će potražiti novi posao. Prvo je radila kao telegrafistica, a zatim u gradskoj upravi i mrzila je te poslove osjećajući da joj život samo prolazi, a ona svakim danom propada. Sada je ostala i bez Tusenbacha kojeg je već bila prihvatila kao muža.
Olga je postala upraviteljica i skupa sa Anfisom se preseljava u iznajmljeni stan kraj gimnazije. Kuligin je postao inspektor i, slijedeći svog direktora, obrijao brkove. Maša u tome vidi samo izraz njegove slabe osobe i nemoći. Veršinjin isto odlazi, a žena i njegove dvije kćeri ostat će u gradu još dva mjeseca, pa on moli Olgu da se, ako bude potrebno, pobrine za njih.
Poput jeke odzvanja niz opraštaja i odlazaka u činu raspleta: brigada odlazi iz grada, Tusenbach iz života, a sestre zauvijek iz svoga doma. Nataša nestrpljivo i zapovjednički obilazi kuću izdajući zapovijedi o promjenama. Najprije daje posjeći jelovu aleju i javor koji su bili ukras kuće.
Jasan jesenji dan rastanka ne donosi samo tugu i melankoliju, nego sugerira i životnu zrelost i svijest o stečenom iskustvu. Nada u budućnost nije potpuno ostavila sestre, ali do dana kad će njihova stradanja dobiti neki smisao treba živjeti i raditi. Vesela glazba koja prati finale rasplamsava iskrice nade da će smisao života možda ipak biti dokučen (Olgino ponavljanje Da nam je znati, da nam je znati!). Dok se na početku činilo da su sestre sposobne započeti svaka svoj život, na rastanku se zbijaju kao nikad. Izgubivši snagu i samopouzdanje doimaju se ne kao tri jedinke, nego kao tri trećine jedne cjeline. Otrežnjenje je najzamjetnije na Irini koja sama odlazi u nepoznato, nezaštićena nježnom ljubavlju sestara i pažnjom udvarača. Drama ostaje nekako nedovršena, a budući život likova tajna o kojoj gledatelj može nagađati.