Eugenie Grandet - Honore de Balzac - Prepričano lektira

Kratak sadržaj:

U Somiru, jednom od sela Francuske živjela je obitelj Grandet: Čiča Grandet, njegova kći Eugénie, gospođa Grandet i služavka Nanona. U ovoj mračnoj i sjetnoj kućici svaki dan je sličio prethodnom, svaki trenutak bio je već preživljen. Grandet čije bogatstvo nitko nije znao točno odrediti smišljao je lukavstva i smicalice kako bi nadmudrio svakoga i skupio što više zlata u kojem bi, kao svaki tvrdica mogao uživati, gledati ga i dodirivati kao nešto najdragocjenije. Žena i kćer pa i služavka nisu se miješale u njegove poslove već su se pokoravale njegovim naredbama krotko i bez pogovora. Dvije ugledne obitelji borile su za Eugéninu ruku. Bili su to Grasenovi i Krišovljevi koji su se dodvoravali Grandetu gdjegod i kad god su to stigle. Jednog dana na Eugénin dvadeset treći rođendan svu ovu pomalo dosadnu kolotečinu poremetio je mladi Charl Grande, njezin rođak kojeg je otac iz Pariza poslao svom bratu, a zatim se zbog bankrota ubio. Eugénie dirnuta rođakovom nesrećom polako se je zaljubljivala, a ni on nije ostao ravnodušan. Njihova je ljubav rasla čista i nevina. No Charl je otišao u Indiju prethodno se zaklevši Eugéni na vječnu ljubav koju je ona svim svojim bićem prihvatila. Ubrzo je Eugénin otac saznao da je dala svom rođaku zlatnike koje joj je on darivao na dan njezinog rođendana. Nije joj mogao oprostiti. Zabranio joj je da izlazi, bude s majkom koja se je u međuvremenu razboljela, a i pokušao je razbiti Charlov poklon, malu zlatnu škrinjicu za koju bi ona dala svoj život. Nakon nekog vremena Grandet se je izmirio s kćerkom da bi mogao lakše dobiti ženinu imovinu. Iako je opet sve bilo u redu gospođa Grandet je umrla. Godine su prolazile i tvrdica je polako upoznavao kćer sa njezinim bogatstvom. Kad je i on umro Eugénie
ostade sama s Nanonom i čežnjom za Charlovim povratkom. On se je, naravno, promijenio. Njegov način života i bogatstvo koje je stekao uzoholili su ga i pokvarili. Eugénie više nije bila u njegovom srcu, nije više poštovao oca i težio je samo ka boljem društvenom položaju. Vrativši se u Pariz poslao je hladno pismo u kojem joj najavljuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Dotučena i skrhana Eugénie ubrzo se je udala za gospodina Bonfona. Nakon tri godine ostala je udovica. Onako sama živjela je u hladnoj kućici sa svojim zlatom, samo ga ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni željela.

Bilješka o piscu:

Honore De Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost, kada jača buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašću i bogaćenjem. Sila novca je jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj Ljudskoj komediji Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav već "svemoćna petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravdi, nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače krupne muhe, a zaglavljuju sitne mušice". Iako je cijenio ekonomsku i društvenu ulogu feudalaca, a aristokraciju smatrao nosiocem kulturnih vrijednosti, u svojim je književnim djelima morao priznati kako je upravo ta klasa nemoćna i nesposobna da se uhvati u koštac s novim vremenom, s novim oblicima privređivanja, bogaćenja i eksploatacije. Iako je u romanu Seljaci htio prikazati tragediju cijepanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu težinu položaja seljaka koji su poslije revolucije oslobođeni, izborili dio zemlje od feudalaca, da bi odmah iza toga počeli robovati seoskom kapitalu. Balzac je rođen 1799. u Turu u Francuskoj u malograđanskoj obitelji. U Parizu je završio pravo, no posvetio se književnosti.

Među prijateljima se nije isticao. Počeo je pisati u dvanaestoj godini. Balzac mimo volje svojih roditelja, koji su željeli da bude bilježnik, piše romane pod tuđim imenima, osjećajući i sam da su bez vrijednosti. Otac i majka protivili su se književničkom zanatu, smatrajući da se neće moći materijalno osigurati. Prvim svojim radovima Balzac ne samo da nije postao slavan, već nije bio ni zapažen. Težak je bio put Balzaca do književnog uspjeha. Prvi neuspjesi nisu ga obeshrabrili. Postaje izviđač i štampar, ali ni u tome nije imao uspjeha pa napušta taj posao s velikim dugovima koji će ga pratiti do smrti. Balzac nije klonuo duhom. Piše roman Šauni u kojem se ispoljila sva njegova pripovjedačka snaga. Prije Balzaca svakidašnji život običnog čovjeka smatran je nedostojnim književne obrade, a Balzac je uradio upravo to. Opisao je sve klase: plemstvo koje nezadrživo propada, buržoaziju koja se uzdiže u težnji za stjecanjem novca i položaja, sitnu buržoaziju, lihvare i zelenaše, seljake koji su uklješteni između veleposjednika i seoskog kapitala. Svim je svojim pripovijetkama i romanima Balzac dao zajednički naziv - Ljudska komedija. U njoj je dao vjernu sliku francuske buržoazije koju je mrzio. Sa simpatijama je gledao na plemstvo i sam je želio da uspije u društvu. To mu je uspjelo tek potkraj života kada se oženio bogatom aristokratkinjom (Poljakinjom Hanskom). No te simpatije, koje su ga vezale uz plemstvo, nisu mu smetale da u svojim književnim djelima kaže istinu o tom društvu u kojem feudalci moraju propasti, a uzdiže se krupna buržoazija. Balzac je neumorno radio i po dvadeset sati na dan, tjednima se nije micao iz kuće. Živio je u stalnoj borbi sa životnim nevoljama, borio se s povjeriocima, izdavačima koji su tražili naplaćene, a nenapisane romane. Njegov život, pun životne borbe s jedne strane i neobuzdane energije s druge strane, zaustavio se 1850. u velikoj borbi između života i smrti. Ljudsku komediju podijelio je na Studije društvenog života, Filozofske studije i Analitičke studije. Prvo realostičko remek - djelo je roman Otac Goriot, a slijede Eugenija Grandet, Rođak Pons i Rođaka Beti.

Karakterizacija  likova:

Čiča Grandet - Ovaj lik sadrži sve karakteristike tvrdice. Okrutan, samoživ i bez osjećaja do kraja se predaje skupljanju bogatstva. Stari vinogradar pritajeno smišlja kuje i čeka, a zatim zgrće svoje zlato zadovoljan što je svojoj zbirci dodao nekoliko novih zlatnika. Zatvorivši se u svoju sobu on ih je gledao i uživao u njihovom sjaju. On je neosjetljiv i hladan, nečovječan i pun prezira, ali istovremeno on razmišlja, oprezan je, lukav i pažljiv. Glumeći i pretvarajući  se, vara i uništava svakoga. Njegova potreba za novcem pretvara se u opsesiju i strast.

- Tjelesno Grandet je bio čovjek visok pet stopa, zdepast, plećat, sa listovima koji su imali dvanaest palaca u obujmu, jako razvijenih čašica i širokih pleća; lice mu je bilo okruglo, crnopurasto, rošavo; brada prava, usne bez krivina, a zubi bijeli; oči su mu imale izraz hladan i proždrljiv, izraz kakav narod zamišlja u aždaje; njegovo čelo, puno poprečnih bora nije bilo bez značajnih ispupčenja; njegova kosa žućkasta i prosjeda bila "srebro i zlato". Njegov nos, zadebljao na vrhu, imao je na sebi bradavicu punu žilica, za koju je svijet govorio, ne bez razloga, da je pun zlobe.

- Svoje misli kazivao je obično kratkim poučnim rečenicama, koje je izgovarao blagim glasam. Četiri rečenice, točne kao algebarski obrasci, obično su mu služile da obuhvati i riješi sve u životu i trgovini: "Ne znam, ne mogu, vidjet ćemo.

Eugenie Grandet - Kći starog tvrdice uveliko se razlikuje od svog oca. Ona je poslušna i nježna. Zaljubljuje se u Charla i ta ljubav postaje njezin život. Odana je svom srcu i predaje se čežnji da će se jednog dana ponovno susresti s njim. Zbog ove ljubavi ona će se suprotstaviti  ocu, steći će čvrstu volju i upornost. Nakon što saznaje da ju Charl više ne voli ona se povlači, obara glavu, prašta mu i nastavlja živjeti sa razočarenjem i velikom tugom, povučeno i skromno sa sitničarskim navikama svog oca.

Eugenie je doista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obično djevojke građanke, čija ljepota izgleda malo prosta; ali ako je ličila na Veneru, njezino tijelo oplemenjivala je ona kršćanska pitomost koja preporađa ženu i daje joj otmjenost nepoznatu starim skulptorima. Glava joj je bila velika, čelo muško, ali lijepo kao u Fidijinog Jupitera, a oči sive kojima je njen čedni život, ogledajući se sav u njima, davao osobiti sjaj.

Crta njenog okruglog lica, nekad svježeg i rumenog ogrubjele su od boginja, koje su bile ipak toliko milostive da nisu ostavile na njemu nikakva traga, nego su samo uništile mekoću kože, koja je pri svemu tom još bila toliko glatka i tako nježna da je na njoj čist poljubac njene majke ostavljao prolazan crveni trag.

Nos joj je bio povelik, ali je bio u skladu sa njenim crvenim ustima, čije su jako izbrazdane usne bile pune ljubavi i dobrote. Vrat joj je bio savršene obline. Punačke grudi brižljivo pokrivene mamile su pogled i zanosile i zanosile čovjeka; doduše, nedostajala im je oblina koju daje lijepo skrojeno odijelo; ali za znalce ovaj pravi visoki stas morao je imati osobite draži. Eugenie, visoka i krupna., nije dakle imala ničeg i umiljatog što se dopada gomili; ali je bilo one ljepote koju je tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Slikar koji traži na ovom svijetu lice s nebeskom Marijinom čistoćom, koji traži u svakoj ženskoj prirodi one skromno ponosite oči koje je našao Rafael, one čedne crte lica koje su često proizvod mašte, ali koje samo kršćanski i smjeran život može očuvati ili dati, taj slikar, zaljubljen u tako rijedak model, našao bi odmah u Eugenieinom licu urođenu otmjenost koja samu sebe ne zna; on bi vidio pod vedrim čelom cijeli svijet ljubavi, a u kroju očiju, u položaju trepavica, nečeg božanskog. Njene crte, konture njene glave, koje izraz zadovoljstva nije nikad iskrivio ni zamorio, ličile su na linije vidika, tako blago povučene u daljini mirnih jezera. Ova fizionomija, tiha rumena, obujmljena svjetlošću kao lijep razvijen cvijet, godila je duši, otkrivala je čar unutrašnjeg života koji se u njoj ogledao, i privlačila pogled. Eugenie se je još nalazila na obali života na kojoj cvjetaju djetinjske iluzije, na kojoj se beru bijele rade s uživanjem za koje se kasnije ne zna.

U svojoj tridesetoj godini Eugenie nije još znala ni za kakvu sreću u život. Njeno blijedo i žalosno djetinjstvo proteklo je kraj majke, čije je prezreno vrijeđano srce vječito patilo. Rastavljajući se radosno sa životom ova je majka žalila svoju kćer što ima da živi, i ostavila joj je u duši laku grižnju savjest i vječitu tugu. Prva i jedina ljubav donijela je Eugenie melankoniju. Pošto je nekoliko dana imala pred očima svoga rođaka, ona mu je poklonila svoje srce za vrijeme poljupca kojeg je kradom primila i vratila; on je zatim otišao, ostavljajući između nje i sebe čitav jedan svijet. Ova ljubav, koju je njen otac prokleo gotovo je otjerala njenu majku u grob i pričinila joj je samo tugu, pomiješanu sa slabim nadama. I tako je, sve dotle, težila sreći gubeći svoju snagu, a ne dobivajući u naknadu ništa. U duševnom životu kao i u tjelesnom, postoji i udisanje i disanje: duši je potrebno da uvlači osjećanja druge duše, da ih prisvoji, kako bi ih vratila bogatije.

Bez ove lijepe pojave, srcu nema života; njemu u tom slučaju nedostaje zrak i ono pati i vene. Eugenie je počela da pati. Za nju bogatstvo nije bilo ni pomoć ni utjeha; ona je mogla opstati samo pomoću ljubavi, pomoću religije, pomoću svoje vjere u budućnost. Ljubav joj je objašnjavala vječnost. Njeno srce i evanđelje ukazivali su joj dva svijeta. Ona je dan i noć provodila sva predana ovim dvjema beskonačnim mislima koje su za nju bile možda samo jedna jedina misao. Povlačila se u samu sebe, zaljubljena i misleći da je voljena. Bilo je sedam godina kako je njena strast sve ostalo bacila u zasjenak. Njeno blago su bili Charlov kovčežić, one dvije slike koje su joj visjele iznad postelje, nakit koji je otkupila od svog oca i koji je s ponosom podala na pamuk u jednoj ladici ormara, naprstak njene strine kojim se je služila njena mati i koji je svakog dana s pobožnošću uzimala da bi vezla vez koji nikada nije dovršila, koji je otpočela samo zato da bi natakla na prst ovaj zlatni predmet pun uspomena.

Eugenie ide na nebo, praćena čitavom povorkom dobročinstva. Veličina njene duše baca u zasjenak njen nepotpuni odgoj i navike njenog ranijeg života. Ovo plemenito srce koje je kucalo samo za najnježnija osjećanja moralo je, dakle, biti podvrgnuto računima ljudske sebičnosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom životu i izazvati nepovjerenje prema osjećajima žene koja je bila oličeno osjećanje.

Eugenie bila je uzvišena, bila je žena.

Charl Grandet - Neočekivanim i iznenadnim dolaskom Charla, sina tvrdičinog brata prekida se jednolični život Grandeovih. Svojom ljepotom, aristokratskim ponašanjem i uglađenošću, ali i nesrećom (otac mu se je ubio zbog bankrota) osvaja Eugenino srce. Iako joj se zaklinje na vječnu ljubav, provevši nekoliko godina u Indiji gdje je prodavao i kupovao ljude, on ju zaboravlja. Postaje ohol, okrutan i hladan stavljajući svoje interese u prvi plan. Ovaj lik je glavni krivac za Eugeninou tragediju.

- Da bi se pristojno pojavio kod svog strica bilo u Somiru ili bilo u Froafonu, obukao se što je mogao ljepše, pažljivije dražesnije, da se poslužimo riječju koja je u to vrijeme kazivala naročito savršenstvo neke stvari ili nekog čovjeka.

- Charl je ponio, dakle, najljepše lovačko odijelo najljepšu pušku, najljepši nož, najljepše pariške korice.... Otac mu je rekao da putuje sam i skromno, a on je došao u zasebnom odjeljenju poštanskih kola.

- Samo Parižanin, i to Parižanin iz najotmjenijih krugova, mogao se je ovako urediti a da ne izgleda smiješan, i svima tim ludorijama dati izvjesnu taštu harmoniju, koju je uostalom podržavalo lijepo držanje mladA čovjeka koji ima lijepe pištolje, pouzdan hitac i Anetu.

- Charl je bio pariško dijete, koje su pariški život pa i sama Aneta naučili da sve radi s računom, dijete koje je već bilo starac pod maskom mladića. On je dobio onaj strašan odgoj društva u kome se, na jednoj večernjoj zabavi, učini mislima i riječima više zločina nego no što se učini zločina koje su kažnjava. U kome dosjetke ubijaju najveće ideje, u kome se čovjek u kome se čovjek smatra pametnim ukoliko ima točno gledište; a tu imati točno gledište znači ne vjerovati ni u što, ni u osjećanje ni u ljude, pa čak ni u događaje; tu se izmišljaju lažni događaji. Charl je bio čovjek opće omiljen, s roditeljima je bio suviše sretan, svijet mu je suviše laskao, i zato nije mogao imati uzvišenih osjećaja.

Gospođa Grandet - bila je suha i slaba žena, žuta kao dunja nespretna, spora; jedna od onih žena koje kao da su stvorene da se prema njima rđavo odnosi. Imala je krupne kosti, veliki nos, veliko čelo, krupne oči i na prvi pogled nešto malo sličnosti sa osušenim voćem, u kojem nema više ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i rijetki, usta okružena borama, a donja vilica šiljasta i povijena naprijed. To je bila krasna žena. Mada je izgledala smiješna, ova se je žena, koja je u mirazu i u nasljeđu donijela gospodinu Grandetu preko tri stotine tisuća franaka, vječito osjećala tako duboko ponižena, zavisnošću i ropstvom protiv koga joj dobrota njene duše nije dopuštala da se buni, da nikad nije zatražila ni jedne lipe niti ikad učinila kakvu primjedbu na akta koja joj je bilježnik Krišo podnosio na popis. Ova nerazumna i potajna ponositost, ova plemenitost duše koju je Grandet stalno podcjenjivao i vrijeđao, prevladavala je u ponašanju ove žene. Gospođa Grandet nosila je stalno haljinu od zelenkaste svile koja joj je obično trajala po godinu dana; imala je veliku bijelu pamučnu maramu, slamnati šešir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne svile. Kako je rijetko izlazila iz kuće, obuću je malo trošila. Napokon nikad ništa nije tražila za sebe.

Velika Nanona - Velika Nanona bila je jedina sluškinja u obitelji Grandet. Prtimitivna, ali dobra do srži je odana svom gospodaru. Pomalo je škrta i zato joj je Grandet naklonjen. Vrijedna je i poštena te jedina a u kući koja se može i usuđuje suprotstaviti starcu. Ona je Balzacu poslužila da preko nje otkrije neke nove Grandetove karakteristike jer se u razgovoru s njom on otvara i pokazuje u pravom svjetlu.

- Velika Nanona bila je možda jedino ljudsko stvorenje da podnese despotizam svog gospodara.

- Zanjući da procijeni tjelesnu snagu, Grandet pogodi od koliko koristi može biti žensko stvorenje herkulskog stasa, krepko kao šezdesetogodišnji hrast na svom korjenu, razvijenih kukova, širokih pleća, kiridžijskih ruku i pošteno kao što je bila njezina neporočna čednost. Ni bradavice koje su krasile ovo ratoborno lice, ni crveni obrazi, ni razvijene mišice nisu zaplašili tvrdicu. I tako je Velika Nanona postala član porodice: ona se je smijala, kad se smijao Grandet, bila je nevesela, mrzla se, grijala se, radila je zajedno s njim.