Gospođa Bovary - Gustave Flaubert - Prepricano lektira
Kratak sadržaj:
U Emmu Rouault, kćer seoskog imućnog gospodara, nakon
povratka iz samostana uršulinki gdje ju je otac bio smjestio, zagleda se seoski
liječnik iz obližnjeg mjesta, udovac Charles Bovary, koji je došao da izliječi
nogu njena oca. Bovary je često posjećuje i jednog dana odluči da zaprosi njenu
ruku. Otac njen na to pristade. Emma, koja se u selu dosađivala i koja je o
braku sanjarila zamišljajući da je čeka sreća, smirenje, ljubav i blaženstvo, o
čemu je toliko čitala u romanima u samostanu, također pristade. Ona je mislila
da ga ljubi, ali se ubrzo stade dosađivati, pitajući se: “Bože, zašto sam se
udala?” Charles, nepokretan, nespretan, dobroćudan, iskreno je voli i misli da
i ona njega voli. Međutim, ona sanjari o putovanjima, pustolovinama, otmicama i
sve se više i više otuđuje od muža i nezadržljivo čezne za drugim, sretnijim
životom, Stade zanemarivati i kuću i njega i zaljubi se najprije u mlada
ljepotana Leona, pisara, s kojim održava platonsku vezu. Leon kasnije odlazi u
Pariz, a Emma uskoro nalazi drugog ljubavnika, Rodolpha, s kojim doživljava
svoj prvi pad. Ona se tako zaljubi u Rodolpha da mu predlaže da je otme i da
pobjegnu. On joj obeća, ali kasnije joj piše pismo u kojem odustaje od bijega,
i to porazno djeluje na Emmu tako da doživljava slom živaca. Budući da se
dosađivala, muž je radi razonode odvede u kazalište u Ruen, i tamo ona susretne
ponovo Leona. Emma se potajno sastaje s Leonom u hotelu i u međuvremenu ona
upada u nove dugove, tako da u njih uvlači i svoga muža (piše pacijentima pisma
u kojima moli da joj vrate novac koji duguju što hitnije). Zatim napušta Leona
i vraća se ponovo Rodolphu, od kojeg traži da je spasi od duga. Kad on odbija,
ona čak okrade svog ljubavnika, ali ništa ne pomaže jer su je povjeritelji
stali plijeniti. Napokon, ne našavši izlaz iz toga, ona ispija otrov i tako
umire kao preljubnica, ta provincijalka, koja je čeznula za nedostižnim
životom, tražeći sreću i zadovoljstvo.
Bilješka o piscu:
Gustave Flaubert (1821.-1880.) francuski je pripovjedač
i romanopisac. Nastojao je apsolutnom objektivnošću prikazivanja evocirati
(prisjećati se) u svojim djelima likove i prizore iz svakidašnjeg
malograđanskog života koji ga je okruživao i odbijao, kao i sjajne slike i
likove daleke prošlosti, koja ga je neodoljivo privlačila.
Djela: Madame Bovary, Sentimentalni odgoj, Jednostavno srce, Bouvard i Pecuchet, Salammbo, Iskušenje sv. Antuna, itd.
Djela: Madame Bovary, Sentimentalni odgoj, Jednostavno srce, Bouvard i Pecuchet, Salammbo, Iskušenje sv. Antuna, itd.
Karakterizacija likova:
Emma Bovary - Emma je odrasla u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim romanima prepunih ljubavnika i ljubavnica, progonjenih gospođa što se onesviješćuju u samotnim paviljonima i sličnih romantičnih sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj. Izašavši iz samostana i vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem je ekala da život počne, da se maštanja obistine.
“Emma je, naprotiv željela da se vjenča u ponoć, uz buktinje;..”
Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misleći da ga voli, ali ona je nakon udaje sve prije nego sretna; Charles je za nju tako običan i ljubav kojom je zasiplje više je guši, nego bilo što ostalo, tu nema ni trunke romantike iz romana, sve je obično i riječi koje joj izgovara.
“Njen je pak život bio hladan kao tavan kojemu je prozor okrenut prema sjeveru i dosada je kao nijema paučina plela potajno svoju mrežu po svima kutovima njena srca.”
Kad je zahvati depresija oni se čak sele u Jonvil-l’ Abei. Ondje Emma rađa, ali curica joj uopće ne mijenja raspoloženje iako je voli. Međutim mladi pisar Leon odmah joj se svidio. Ona s njim doživljava platonsku vezu, budući da je on plah. Kad on odlazi u Pariz ona si nalazi novog ljubavnika Rodolphea. No on ju uopće na shvaća, ona je njemu još samo jedna u nizu, obična snovima zanesena provincijalka, malograđanka. I, naravno da je on napušta kad ona predloži da pobjegnu – to je potpuno slama i ponizuje. Međutim ubrzo obnavlja vezu s Leonom, ali ona se počinje gubiti, živi u snovima, zadužuje se kod mnogih koji vide njenu zanesenost i kada uvidi da je potpuno propala, da joj dolaze zaplijeniti kuću, a Rodolphe joj ne želi posuditi novac, otruje se. Ali ona i dalje vjeruje u ljubav, samo žali što joj nije bila suđena.
Budući da je dosta neuravnotežena, ona se zanosi svakakvima mislima; jednom se trudi da bude što bolja domaćica i majka – sve onako kako stoji u romanima, a ponekad je veseli i zaokuplja misao da pripada kolu ljubavnica kojima su dozvoljene zabranjene slasti, no sve to ipak joj ne donosi željenu sreću jer ona misli da “ljubav dolazi iznenada, s burom i munjama, kao nebeski uragan koji se spušta na život, otresa ga, čupa volu kao lišće i cijelo srce nosi u ponor...” a ne zna da su prave ljubavi tužne i da se vrlo rijetko događaju.
“Charles je bio iznenađen bjelinom njenih nokata. Oni su bili sjajni, oštri pri vrhu, čistiji od dijepske bjelokosti i podrezani u obliku badema. Ali joj ruka nije bila lijepa, nije, možda, bila sudovoljno bijela, dok je u člancima bila malko suha; bila je i suviše dugačka bez blagih pregiba na oblinama. Ono što je na njoj bilo lijepo bile su oči; iako su bile smeđe, izgledale su crne zbog trepavica, i njen pogled padao je na čovjeka slobodno, s nekom prostodušnom smjelošću.”
”Njen vrat se dizao iz bijela, posuvraćenog okovratnika. Dvije crne pole njene kose, koje su izgledale kao da je svaka od jednog komada, toliko su bile glatke, bile su po sredini glave razdvojene tankim razdjeljkom, koji se lako spuštao po krivini lubanje; i ostavljajući jedva vidljive ušne rese, one su se, s valovitim povijanjem prema sljepoočnicama, sastavljale
pozadi u veliku pundžu, što je naš seoski ljekar opazio prvi put u svom životu. Jagodice su joj bile rumene. Nosila je kao muškarac koštani lornjon, provučen između dva dugmeta na bluzi.”
Charles Bovary - Veoma dobar čovjek, prostodušan, ne prevelikih ambicija, slijepo obožava Emmu i kad na kraju sve saznaje istinu o svojoj ženi za koju je smatrao da je savršena to ga ubija i on umire nesretan jer je nije usrećio i jer mu ona nije uzvratila ljubav, a nije ni pronašla sreću.
Smjernice:
Ovaj ulomak otvara brojne teme: alkoholizam, okrutnost, praznovjerje... Pročitavši ga, samo sam potvrdila već postojeće vlastito mišljenje o svemu tome. Praznovjerje je po meni samo izlika pojedinaca za nedaće koje im se, kao i svima, događaju. Nadalje, mislim da alkohol nikada nije mogao niti će donijeti išta dobro. Svatko je krojač svoje sudbine te si ne smijemo dopustiti da nam takvi propusti ukvare život i okrenu ga za 360 stupnjeva.
0 komentari