Heidi - Johanna Spyri - Prepričano lektira

Kratak sadržaj:

Sunce je grijalo i žena je vodila Heidi sa sobom do strike sa planine. Kad su došli žena joj je rekla da je to njezin djed i ona mu je potrčala u susret. Njih dvoje su bili veoma sretni i stalno su bili zajedno. Tamo je srela Heidi i Petrovu baku. Ona je bila slijepa starica i Heidi se brinula o njoj. Nakon tri godine žena se vratila i odvela Heidi u bogatu kuću. Ondje je srela djevojčicu Klaru koja joj postaje prijateljica. Klara je bila bolesna i nije mogla hodati. Klarina baka je Heidi naučila čitati. Heidi je po noći ustajala te nije mogla spavati zbog čežnje za djedom. Stari liječnik je rekao da se mora vratiti djedu. Sutradan je Heidi došla kod djeda. Donjela mu je pismo u kojem je bilo mnogo novca. Stari liječnik je javio da će doći u planine. Klara je htjela doći u planine k Heidi. Nakon nekoliko dana Klara je stigla kod prijateljice. Klara je je u planinama ozdravila, prohodala. Baka i Klarin otac bili su presretni. Klarin otac je obećao djedu da će se brinuti za Heidi sve dok ne umre.

Mjesto radnje: U planinama, gradu, Sesmenova kuća

Vrijeme radnje: Ljeto, jesen, zima, proljeće

Karakterizacija  likova:

Heidi - Djevojčica koja nema roditelja, radoznala, vesela, poslušna, razigrana.

Djed - Vrijedan, spretan, prižan, pažljiv, strpljiv.

Petar - Ljubomoran, ali u duši dobar.

Klara - Nepokretna, tiha i povučena.

Bilješka o piscu:

Johanna Heusser Spyri bila je sretno dijete, a nesretna odrasla osoba. Nakon rođenja 12. 6. 1827. godine u svicarskom selu blizu Ziirichskog (c. Ciriskog) jezera, djetinjstvo je provela u kući koja je vrvjela djecom, bakama i gostima s planina. Mlada se udala, ali je brzo ostala bez muža i jedinoga djeteta. Tko si god ne može zamisliti tugu za umrlim djetetom, ne može si ni predstaviti kako se ona osjećala i koliko je to dugo trajalo. Kad je počela pisati? Ne u ranoj mladosti, nego tada kad je sazrijevanjem osjetila potrebu i želju - kao i Klara, lik iz njezine knjige Heidi - da drugima čini zadovoljstvo, da im pomaže i usrećuje ih. Možda je to bilo tada kad je uspjela zatomiti bol zbog gubitka djeteta, kad je vidjela mnoštvo nesretnih ranjenika i izbjeglica iz Francusko - pruskog rata (1871. godina) koji su potražili sklonište u neutralnoj Svicarskoj. Možda je tada oblikovala lik djevojčice, zamisljene u svojoj mašti, kćerkice kakvu bi bila zeljela imati i kojoj bi priuštila užitke boravka u svicarskim Alpama i sva veselja koja se tamo mogu doživjeti. Od ovoga se svijeta oprostila 1901. godine.