Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov - Prepricano lektira

Kratak sadržaj:

Pisac putuje preko Kavkaza gdje susreće Maksima Maksimiča. Oni se upoznaju i međusobno pomažu. Stižu u jednu kuću gdje će prenoćiti i tu mu Maksimovič priča priču o neobičnom čovjeku Grigoriju Aleksandroviču Pečorinu, gdje kaže o njemu ovako:

“Zvao se… Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reći, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi pak opet sjedi u svojoj sobi, i pirne li vjetrić, veli da se prehladio.”

Pečorin i Maksimovič su godinu dana bili živjeli zajedno u vojnoj utvrdi. Obojica su bili časnici. Tako počinje prva pripovijetka – «Bela», gdje Pečorin biva pozvan na zabavu jednog «prijateljski raspoloženog kneza», gdje je upoznao Belu, kneževu najmlađu kćer, i u nju se zaljubio. Osim kneza, na tom je mjestu obitavao i razbojnik Kazbič, koji je bio vođa lokalnih hajduka u borbi protiv Rusa, te se i on zagledao u Belu. Kazbič je imao prekrasnog, vitkog konja kojega je knežev sin Azamat htio, te je za njega bio spreman sve učiniti. Azamat i Pečorin se dogovore – ako Pečorinu Azamat dovede svoju sestru, ovaj će njemu priskrbiti toga konja. Azamat otima svoju sestru i dovede je Pečorinu, a natrag otiđe s konjem. Kazbič, shvativši da je prevaren, pobjegne. Pečorin na sve načine želi steći Belinu naklonost i ljubav. Polako to i postiže. Nakon što ga je Bela zavoljela i potpuno mu se predala, on ju počinje ignorirati. Kazbič ubija kneza (Belinog oca) zbog osvete. Kasnije otima Belu te je smrtno rani nožem u leđa. Bela nakon dva dana umire, stalno izražavajući svoju ljubav Pečorinu. Ali on nije mario.

Vrijeme radnje: Carska Rusija, 19. stoljeće.

Mjesto radnje: Radnja se odvija na više mjesta, uglavnom kod Kavkaza, te na bojištima s plemenima Čečena i Tatara. 

Tema: Pečorinov život, njegove pustolovine u kojima uvijek traži neko novo uzbuđenje da mu život ne bude dosadan. To najčešće uključuje poigravanje tuđim osjećajima, manipuliranje tuđim životom i izdaju prijatelja.

Karakterizacija likova :

Pečorin - Suvišan čovjek, zasićen životom i užicima, ne može se smiriti i voljeti, bježi od svega i od sebe samog, ne preza ni pred čim, ima i trenutaka iskrenosti, no to ne utječe na njega.

Bela - Kavkaska djevojka, lijepa i strastvena, voli Pečorina i na ništa se ne obazire, boli ju Pečorinov odnos prema njoj.

Maksim Maksimovič  - Stari kapetan, jako voli Pečorina ali je njime ostao razočaran kad ga Pečorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio.

Vera - Jedina Pečorinova ljubav i jedina osoba koja ga iskreno razumije, shvaća da se protiv srca ne može i da mora živjeti sa nesretnom ljubavi.

Kneginjica Meri - Mlada naivna djevojka iz visokog društva, pomalo umišljena, ali ju ljubav prema Pečorinu mijenja te ona propada.

Bilješka o piscu:

Mihail Jurjevič Ljermontov rodio se 2. listopada 1814. u Moskvi. Otac mu je bio iz stare ali osiromašene plemićke obitelji, koju je u 17. st osnovao došljak iz Škotske, koji je bio stupio u rusku službu. Kad mu je bilo tri godine, umrla mu je majka. Njegova baka nije se od samog početka slagala sa zetom, a nakon kćerine smrti nastao je između njih dvoje otvoren sukob. Oboje su svojatali malog Mihaela, ali je pobjedu izvojevala baka i zadržala dječaka kod sebe. Jurij Petrovič vraio se na svoje imanje i samo je od vremana do vremena posjećivao sina. Mališan je volio i oca i baku, a njihov razdor utjecao je na njega tako da se za rana povukao u sebe. Ta je činjenica pridonijela da je dječak prerano sazrio. Budući da je bio slabašan i boježljiv baka ga je tri puta vodila u toplice na Kavkaz. Ti su se boravci, a pogotovo treći kad mu je bilo jedanaest godina, snažno dojmili taknoćutog dječaka. Divlja ljepota kavkaskog gorja ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga na mnoga kasnija knijževna djela. Tek kad je, potresen viješću o Puškinovoj pogiblji, napisao pjesmu Pjesnikova smrt, privukao je na se pozornost šireg čitateljstva, pa i dvora.

Puškinova smrt nije bila prekretnica samo u Ljermontovu životu nego i u njegovu stvaranju. U preostale četiri godine, od 1837. do 1841. on je napisao svoje najbolje djelo i jedini roman Junak našeg doba. Teško je shvatiti koliko je taj mladić koji je za sve to vrijeme vrlo burno živio i mnogo putovao, stvorio u te četiri godine - mnoštvo potpuno zrelih umjetničkih djela, od kojih su neka ugrađena u temelje ruske književnosti 19. st. Na dan 15. srpnja 1841. održan je dvoboj u podnožju planine Mašuk. Uvijeti su bili vrlo strogi - mala udaljenost i pištolj velikog kalibra. Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je protivnik pogodio ravno u srce. Pjesnikova smrt izazvala je duboku žalost u naprednom djelu ruske javnosti ali komentar na "na najvišem mjestu" glasio je: - Tako mu i treba!